PET PITANJA : ENVER KRIVAC
Razgovarao: Marinko KRMPOTIĆ, fotografija: Petar FABIJAN
Od ovog je proljeća na policama riječkih knjižara moguće naći roman “Ulica Helen Keller”, prvi samostalni roman mladog riječko-goranskog (ravnogorskog) književnika Envera Krivca, u Ri umjetničkim krugovima dobro znanog po nizu raznovrsnih aktivnosti.
Enver Krivac rođen je u Ravnoj Gori 1976. godine. Od 1994. živi i radi u Rijeci uglavnom kao radijski voditelj i copywriter. Apsolvirao je Hrvatski jezik i književnost na riječkom fakultetu, no nije ga završio jer čeka počasni doktorat. Bavio se svim i svačim, no ljudi ga najviše poznaju kao nekonvencionalnog radijskog voditelja sa Svid Radija i autora više od nekoliko tisuća radijskih jingleova i reklama. Nešto manji broj ljudi poznaje ga i po objavljenim knjigama - romanu “Piknik” (suradnji sa Alenom Kapidžićem iz 1999.), romanu “Smeće” (suradnji s Kapidžićem i Mišom Novkovićem iz 2005.), autorskom strip albumu “Priče iz Ž+K!” (suradnji sa samim sobom iz 2007.) i romanu solo-prvijencu “Ulica Helen Keller” koji je svjetla knjižara ugledao u proljeće ove godine. Trenutno radi kao vrlo konvencionalni radijski voditelj na Soundset Kvarneru.
1 / KAKVE SU REAKCIJE NA “KELLERICU” ČIJA SE MAŠTOVITA I OTKAČENA RADNJA ZBIVA U IZMIŠLJENOM RIJEČKOM KVARTU…
“Ulica Helen Keller” nije roman u klasičnom smislu, što se pokazalo na predstavljanjima kad smo skužili da ju je nemoguće suvislo prepričati jer ide u nekoliko smjerova na nekoliko razina. Kritike su, za sad, rijetke ali izvrsne, neki su spominjali Vonneguta, neki Kerouaca, a meni ovako skromnom je srce zbog toga ogromno. Drago mi je da su prepoznali ludost, igru, eksperiment, možda pokoji novi element u okvirima hrvatske prakse, jezične zavrzlame i humor. Doduše, mislim da je i mogla biti još bolja i konciznija, još više “svojija” ako je to moguće. Bilo mi je važno izbaciti tu priču i te likove iz svog sistema jer ih vučem sa sobom već četiri godine, tako da se mogu posvetiti nečem drugom. To sam i napravio. A ujedno sam sam sebi dokazao da još nisam potpuno odrastao i da još uvijek mogu izmišljati prilično pomaknute stvari, a to je blagoslov.
2 / POEZIJA, PROZA (KRATKE PRIČE I ROMANI), STRIP, GLAZBA ZA REKLAME i ROCK BANDOVE... BAVIŠ SE RAZLIČITIM VRSTAMA UMJETNOSTI. KAKVA SMO SREDINA ZA LJUDE KOJI ŽELE ŽIVJETI I RADITI ZA UMJETNOST...
Sredina je onakva kakvu si je sam napraviš. Naravno, ovdje ćeš se možda češće nego negdje drugdje boriti s vjetrenjačama jer uvijek nedostaje ili novaca ili podrške ili publike ili nečeg četvrtog. Pogotovo kad te ne zanima komercijalna kultura. No upornim, predanim radom i kvalitetom može se ostvariti puno toga. Sve ovisi i što želiš postići. Ako ti je ambicija biti popularan i da te zovu u “Gloriju” da ti slikaju kuhinju, onda je ovo čime se ja bavim fulanje. Danas je situacija puno bolja nego prije desetak godina jer se razvila scena udruga, nezavisna kultura, koliko god da je to oksimoron, funkcionira, a internet ne treba ni spominjati. No, svejedno je teško biti izvan glavne struje jer kultura je, a bit će još i više, nažalost, tek jedna od stavki koje troše novac i upravo ju se po tome i mjeri. A to je katastrofa. Katastrofa na koju moramo pljuvati, ali ćemo se na nju morati naviknuti.
3 / KOJA TI JE OD SPOMENUTIH VRSTA UMJETNOSTI NAJDRAŽA?
Trenutačno je, barem posljednje tri godine, pisanje broj jedan. Na to su puno utjecali udruga Katapult, susreti i poznanstva s brojnim hrvatskim i stranim piscima, jako mala ali užasno važna ekipa literarnih istomišljenika, nekoliko radionica, uglavnom konstantno učenje i širenje vizure o tome što pisati ustvari znači. Na drugom mjestu je glazba. Imam odličnu malu ekipu s kojima trenutno radim i nadam se da će tako i ostati. Zovemo se Japanski Premijeri što je i dalje, po mom skromnom mišljenju, najbolje ime za bend ikad i ovo ljeto smo imali priliku raditi glazbu za predstavu “Factory in Progress” u sklopu programa Hartera Plus. Pomaže i to što nismo klasični “bend” već više kućnostudijski trio landravaca i kvazifilozofa. Naglasak je na putovanju i otkrivanju kao bazama za inspiraciju pa smo tako ove godine “otkrili” dva fantastična mjesta u PGŽ-u - Randišku Višnjevicu u riječkom prstenu i Kalić u Gorskom Kotaru. Po sustavu vrijednosti Japanskih Premijera to je isto kao i snimiti dva albuma. Poezija je pak nešto s čim ne idem van jer sam odlučio da još nije vrijeme za to. Pisanje za bendove se svodi na povremeno ispisivanje pokojeg stiha za stare frendove iz grupe Mandrili. Crtanje, pogotovo stripovi su trenutno potpuno zanemareni. Iskreno, ako već moram sjediti i raditi, radije ću pisati nego crtati. Ali vratit će se i to jednom. Ne treba na sva ta različita područja bavljenja gledati kao na multitalentiranost. Štos je u porivu da se nešto novo stvori, a jezika umjetnosti ima mnogo.
4 / ŠTO TI KAO ČOVJEKU KOJI JE ROĐEN I ODRASTAO U GORANSKIM PLANINAMA ZNAČI RIJEKA? DOJAM JE DA SE DOBRO SNALAZIŠ...
Šuma je u srcu. Snijeg je u srcu. Protiv toga ne možeš ni kad toliko dugo živiš u gradu na moru. Evo, neki dan sam se skroz raspametio od radosti kad sam skužio da postoji nekoliko goranskih blogova, Goranski tračer, između ostalih. Zvuči glupo, ali imao sam osjećaj kao da sam pronašao vijesti iz domovine! Gle, ja sam ponosni Goranin Ravnogorac i nikad im ne dozvoljavam da me zovu Riječaninom. Da, to im se potkrade i meni se potkrade jer u Rijeci sam već skoro dvadeset godina, adresa na osobnoj mi je škurinjska i dominantna većina prijatelja i suradnika, svega što je važno, sve je ovdje. Da se razumijemo, sve što sam ikad napravio u odraslom životu je u Rijeci i bilo je potaknuto Rijekom i ovaj grad ponosno zovem svojim jer suprotno bi značilo da nemam mozga, no, volim isticati otkud sam ne samo zbog očitog, već i zbog toga što Gorski Kotar ima niski profil u današnjoj Hrvatskoj što me, iskreno, ljuti. Zanimljivo je, recimo, što i dan danas moram objašnjavati kad progovorim, uglavnom namjerno, kajkavski da nisam iz Zagreba, jer, znate, kajkavski se govori samo u Zagrebu. Nisam za dijeljenja i cjepidlačenja oko pripadnosti, nacionalni identiteti me malo zanimaju, najvažniji su ljudi i kakvi su pojedinačno, kvalitetni ili pokvareni, ali morate znati da ću bilo kada, bilogdje potpisati da živimo u najljepšoj županiji na svijetu. Treba biti slijep da se to ne vidi.
5 / ŠTO JE DALJE U PLANU...
Završiti knjigu kratkih priča. Imam ih već dosta ali jako su kratke, prekratke čak, pa ih treba dosta za iole pristojnu knjigu. U planu je pobijediti na nekim književnim natječajima, neću reći kojim da ne ureknem stvari. U planu je pokoriti još kilometara i snimiti još glazbe s Premijerima, ako bude sreće i raditi glazbu za još predstava ili film. U planu je kupiti Rolandov SPD-S. U planu je pročitati hrpu knjiga koje su se skupile pokraj kreveta. U planu je pogledati još hrpu filmova koji su se skupili na hardu. U planu je ne dati se drugima zajebavati previše. U planu je ne odustajati previše....
(Razgovor originalno objavljen u magazinu Primorsko-goranske županije "Zeleno i plavo", br. 26, rujan, 2011.)
(PDF primjerak magazina možete skinuti
ovdje.)