kraljevski puding

Božidar Alajbegović

ROMAN OSOVLJEN OKO POP-KULTURE

(Enver Krivac, Ulica Helen Keller, izd. Zigo, Rijeka, 2010, 196 str.)


Enver Krivac, široj javnosti (izvan Rijeke) nedovoljno je poznat 35-godišnji autor koji se okušao u brojnim formama, žanrovima i vrstama umjetnosti. Enver Krivac je naime kriv za nekoliko dojmljivo osmišljenih omota albuma rock bandova, okušao se i kao skladatelj elektroničke i ambijentalne glazbe (za potrebe kazališnih predstava), a kreirao je i cijeli niz radijskih i reklamnih džinglova. Također, autor je stihova za riječki band Mandrili, kao strip crtač predstavio se samostalnim zbirkom ''Priče iz Ž + K'' (izd. Zigo, Rijeka, 2008.), a u koautorstvu s Alenom Kapidžićem objavio je roman ''Piknik'' (izd. Kacot, Rijeka, 1999.) dok je s istim autorom i Mišom Novkovićem napisao roman ''Smeće'' (izd. Zigo, Rijeka, 2005.). Svemu tome Enver Krivac nedavno je pridodao i samostalni roman nazvan ''Ulica Helen Keller''.

Quentin Tarantino vjerojatno je najpoznatiji globalni primjer konzumenta koji je postao autor dok su u prostoru hrvatske književnosti tu ulogu preuzeli Tonći Kožul i Zoran Lazić, kojima se svojim romanom ''Ulica Helen Keller'' sada pridužio i Enver Krivac. No, dok kod Kožula i Lazića prevladava parodijski tretman popularne kulture, Enver Krivac mogao bi biti proglašen začetnikom, uvjetno rečeno, podžanra tzv. fanovske, hommage literature. Stranice njegova romana naime premrežene su citatima iz djela pop-kulture i uistinu vrlo brojnim referencijama na autoru drage filmove, pjesme, knjige, stripove, što nije nikakva novost jer se takvim postupkom već služio cijeli niz autora (npr. Goran Tribuson, Pero Kvesić, Tomislav Zajec, Edo Popović, Robert Perišić, itd.).

No, dok je kod spomenutih autora citatnost i pop-referencijalnost prisutna u svrhu kontekstualizacije i sidrenja rukopisa u vrijeme o kojemu govori, kod Envera Krivca su citati i referencije sastavnim dijelom dijegetičkog univerzuma rukopisa i zapravo, njegova osnovna komponenta, prisutna s ciljem odavanja počasti autoru dragim umjetnicima. Pritom, citate i referencije Enver Krivac koristi kao asocijacije kojima se pokreću ili razrješavaju pojedine fabularne situacije, a također su i u funkciji karakterizacije likova, čiji su (pretpostavljeni) psihološki profili odrazom njihovih glazbeno/filmskih preferencija.

Međutim, uslijed toga, komunikacija s širom publikom je otežana jer takav autorski pristup pretpostavlja osvještena recipijenta koji s autorom dijeli svjetonazor i gledalačko/slušalačko/čitalačko iskustvo te koji je u stanju prepoznati pop-kulturne kodove inkorporirane u rukopisno tkivo i koji je upoznat s fenomenima i protagonistima pop-kulture s kojima Enver Krivac stupa u dijalog i na čije se artefakte poziva. Pritom Krivac to čini na način da u usta svojih likova stavlja rečenice iz omiljenih mu filmova, scene kreira po uzoru na filmske predloške, a stihovima pjesama otvara poglavlja fabule kojih se oslanjaju na te citate i bivaju kreirane na osnovu tih predložaka.

Enver Krivac izrazito je maštovit i lucidan autor, sklon poigravanju klišejima ali ne i proigravanju povjerenja čitatelja a ''Ulica Helen Keller'' odrazom je njegove zaigranosti; to je šarmantan, vrlo duhovit i razbarušen prozni eksperiment u kojemu se autor vješto poigrava riječima i kombinira brojne diskurse (pripovjedanje u 1. i 3. licu, dramsko pripovjedanje, poezija, parodiranje kvaziznanstvenog diskursa, te cijelo jedno poglavlje napisano na engleskom jeziku), rijetko koja stranica nije začinjena nekim maštovitim neologizmom, a roman je ujedno i mješavina različitih žanrova – od kvartovske i obiteljske priče razvija se u priču o odrastanju te u ljubavnu melodramu obilno začinjenu fantastikom ali i elementima horora.

Autor je izmaštao i radnju smjestio u nepostojeći riječki kvart ispunjen nadrealnim likovima koji se zatječu u isto takvim situacijama – tu je baka koja se vratila iz mrtvih, self-help gurui, festival posvećen vjevericama, jedna prekrasna lezbijska ljubav, tajanstvena zvijer koja terorizira naselje, nekoliko brutalnih smrtnih slučajeva, a kao likovi pojavljuju se i Jack Nicholson te svi glumci koji su utjelovljivali Jamesa Bonda. Pritom je autor muškarac koji vrlo uspješno piše iz ženskog roda – glavna junakinja je naime djevojka, štoviše, homoseksualka, a i ostatak široke lepeze likova predstavljaju uglavnom žene.

Također, Enver Krivac vrlo dojmljivo dočarava i probleme tzv. treće dobi (vješto portretirajući junakinjinu baku) ali i alkoholizam, nervno rastrojstvo i životnu razočaranost junakinjine majke. Očito je dakle da se, unatoč razbarušenosti te obilju humora i šarma, roman dotiče i nekih ozbiljnih tema, koje osim spomenutih obuhvaćaju i odnos centra i provincije, kritiku prenaglašenog lokalpatriotizma, ali i problematiku nedostatka samopoštovanja u predstavnika margine, kao i strah od iskoračenja u nepoznato i poduzimanja vlastitih koraka umjesto samozavaravajućeg životarenja ''u leru''.

Radi se o šarmantnom, vrlo dopadljivom i na trenutke urnebesno duhovitom dijelu, koje ipak nije bez manjkavosti, očitovane u nedovoljnoj koherenciji rukopisna tkiva, odnosno u nedostatku čvrste fabularne okosnice. Fabularne epizode nedovoljno su povezane a diskurzivna i žanrovska kombinatorika povećava dojam raspršenosti, pa je rukopis, vrlo dojmljiv u svojim dijelovima, ipak nedovoljno čvrste arhitektonike kao cjelina. Međutim, radi se o romanu s predispozicijom epiteta ''kultnog'', jer je pisan za ciljanu, osvještenu publiku, koja će uživati u prepoznavanju signala njoj upućenima putem referenci, citata i intermedijalnih impulsa razasutih asfaltom ''Ulice Helen Keller''.


(Tekst originalno objavljen u emisiji "Bibliovizor" 3. programa Hrvatskog radija 10. rujna 2011, te naknadno u časopisu za književnost, kulturološke i društvene teme "Nova Istra", godište XVI, sv. 44, broj 3/4, 2011.)

(Božidara Alajbegovića pratite ovdje.)

PET PITANJA : ENVER KRIVAC

Razgovarao: Marinko KRMPOTIĆ, fotografija: Petar FABIJAN


Od ovog je proljeća na policama riječkih knjižara moguće naći roman “Ulica Helen Keller”, prvi samostalni roman mladog riječko-goranskog (ravnogorskog) književnika Envera Krivca, u Ri umjetničkim krugovima dobro znanog po nizu raznovrsnih aktivnosti.

Enver Krivac rođen je u Ravnoj Gori 1976. godine. Od 1994. živi i radi u Rijeci uglavnom kao radijski voditelj i copywriter. Apsolvirao je Hrvatski jezik i književnost na riječkom fakultetu, no nije ga završio jer čeka počasni doktorat. Bavio se svim i svačim, no ljudi ga najviše poznaju kao nekonvencionalnog radijskog voditelja sa Svid Radija i autora više od nekoliko tisuća radijskih jingleova i reklama. Nešto manji broj ljudi poznaje ga i po objavljenim knjigama - romanu “Piknik” (suradnji sa Alenom Kapidžićem iz 1999.), romanu “Smeće” (suradnji s Kapidžićem i Mišom Novkovićem iz 2005.), autorskom strip albumu “Priče iz Ž+K!” (suradnji sa samim sobom iz 2007.) i romanu solo-prvijencu “Ulica Helen Keller” koji je svjetla knjižara ugledao u proljeće ove godine. Trenutno radi kao vrlo konvencionalni radijski voditelj na Soundset Kvarneru.

1 / KAKVE SU REAKCIJE NA “KELLERICU” ČIJA SE MAŠTOVITA I OTKAČENA RADNJA ZBIVA U IZMIŠLJENOM RIJEČKOM KVARTU…

“Ulica Helen Keller” nije roman u klasičnom smislu, što se pokazalo na predstavljanjima kad smo skužili da ju je nemoguće suvislo prepričati jer ide u nekoliko smjerova na nekoliko razina. Kritike su, za sad, rijetke ali izvrsne, neki su spominjali Vonneguta, neki Kerouaca, a meni ovako skromnom je srce zbog toga ogromno. Drago mi je da su prepoznali ludost, igru, eksperiment, možda pokoji novi element u okvirima hrvatske prakse, jezične zavrzlame i humor. Doduše, mislim da je i mogla biti još bolja i konciznija, još više “svojija” ako je to moguće. Bilo mi je važno izbaciti tu priču i te likove iz svog sistema jer ih vučem sa sobom već četiri godine, tako da se mogu posvetiti nečem drugom. To sam i napravio. A ujedno sam sam sebi dokazao da još nisam potpuno odrastao i da još uvijek mogu izmišljati prilično pomaknute stvari, a to je blagoslov.

2 / POEZIJA, PROZA (KRATKE PRIČE I ROMANI), STRIP, GLAZBA ZA REKLAME i ROCK BANDOVE... BAVIŠ SE RAZLIČITIM VRSTAMA UMJETNOSTI. KAKVA SMO SREDINA ZA LJUDE KOJI ŽELE ŽIVJETI I RADITI ZA UMJETNOST...

Sredina je onakva kakvu si je sam napraviš. Naravno, ovdje ćeš se možda češće nego negdje drugdje boriti s vjetrenjačama jer uvijek nedostaje ili novaca ili podrške ili publike ili nečeg četvrtog. Pogotovo kad te ne zanima komercijalna kultura. No upornim, predanim radom i kvalitetom može se ostvariti puno toga. Sve ovisi i što želiš postići. Ako ti je ambicija biti popularan i da te zovu u “Gloriju” da ti slikaju kuhinju, onda je ovo čime se ja bavim fulanje. Danas je situacija puno bolja nego prije desetak godina jer se razvila scena udruga, nezavisna kultura, koliko god da je to oksimoron, funkcionira, a internet ne treba ni spominjati. No, svejedno je teško biti izvan glavne struje jer kultura je, a bit će još i više, nažalost, tek jedna od stavki koje troše novac i upravo ju se po tome i mjeri. A to je katastrofa. Katastrofa na koju moramo pljuvati, ali ćemo se na nju morati naviknuti.

3 / KOJA TI JE OD SPOMENUTIH VRSTA UMJETNOSTI NAJDRAŽA?

Trenutačno je, barem posljednje tri godine, pisanje broj jedan. Na to su puno utjecali udruga Katapult, susreti i poznanstva s brojnim hrvatskim i stranim piscima, jako mala ali užasno važna ekipa literarnih istomišljenika, nekoliko radionica, uglavnom konstantno učenje i širenje vizure o tome što pisati ustvari znači. Na drugom mjestu je glazba. Imam odličnu malu ekipu s kojima trenutno radim i nadam se da će tako i ostati. Zovemo se Japanski Premijeri što je i dalje, po mom skromnom mišljenju, najbolje ime za bend ikad i ovo ljeto smo imali priliku raditi glazbu za predstavu “Factory in Progress” u sklopu programa Hartera Plus. Pomaže i to što nismo klasični “bend” već više kućnostudijski trio landravaca i kvazifilozofa. Naglasak je na putovanju i otkrivanju kao bazama za inspiraciju pa smo tako ove godine “otkrili” dva fantastična mjesta u PGŽ-u - Randišku Višnjevicu u riječkom prstenu i Kalić u Gorskom Kotaru. Po sustavu vrijednosti Japanskih Premijera to je isto kao i snimiti dva albuma. Poezija je pak nešto s čim ne idem van jer sam odlučio da još nije vrijeme za to. Pisanje za bendove se svodi na povremeno ispisivanje pokojeg stiha za stare frendove iz grupe Mandrili. Crtanje, pogotovo stripovi su trenutno potpuno zanemareni. Iskreno, ako već moram sjediti i raditi, radije ću pisati nego crtati. Ali vratit će se i to jednom. Ne treba na sva ta različita područja bavljenja gledati kao na multitalentiranost. Štos je u porivu da se nešto novo stvori, a jezika umjetnosti ima mnogo.

4 / ŠTO TI KAO ČOVJEKU KOJI JE ROĐEN I ODRASTAO U GORANSKIM PLANINAMA ZNAČI RIJEKA? DOJAM JE DA SE DOBRO SNALAZIŠ...

Šuma je u srcu. Snijeg je u srcu. Protiv toga ne možeš ni kad toliko dugo živiš u gradu na moru. Evo, neki dan sam se skroz raspametio od radosti kad sam skužio da postoji nekoliko goranskih blogova, Goranski tračer, između ostalih. Zvuči glupo, ali imao sam osjećaj kao da sam pronašao vijesti iz domovine! Gle, ja sam ponosni Goranin Ravnogorac i nikad im ne dozvoljavam da me zovu Riječaninom. Da, to im se potkrade i meni se potkrade jer u Rijeci sam već skoro dvadeset godina, adresa na osobnoj mi je škurinjska i dominantna većina prijatelja i suradnika, svega što je važno, sve je ovdje. Da se razumijemo, sve što sam ikad napravio u odraslom životu je u Rijeci i bilo je potaknuto Rijekom i ovaj grad ponosno zovem svojim jer suprotno bi značilo da nemam mozga, no, volim isticati otkud sam ne samo zbog očitog, već i zbog toga što Gorski Kotar ima niski profil u današnjoj Hrvatskoj što me, iskreno, ljuti. Zanimljivo je, recimo, što i dan danas moram objašnjavati kad progovorim, uglavnom namjerno, kajkavski da nisam iz Zagreba, jer, znate, kajkavski se govori samo u Zagrebu. Nisam za dijeljenja i cjepidlačenja oko pripadnosti, nacionalni identiteti me malo zanimaju, najvažniji su ljudi i kakvi su pojedinačno, kvalitetni ili pokvareni, ali morate znati da ću bilo kada, bilogdje potpisati da živimo u najljepšoj županiji na svijetu. Treba biti slijep da se to ne vidi.

5 / ŠTO JE DALJE U PLANU...

Završiti knjigu kratkih priča. Imam ih već dosta ali jako su kratke, prekratke čak, pa ih treba dosta za iole pristojnu knjigu. U planu je pobijediti na nekim književnim natječajima, neću reći kojim da ne ureknem stvari. U planu je pokoriti još kilometara i snimiti još glazbe s Premijerima, ako bude sreće i raditi glazbu za još predstava ili film. U planu je kupiti Rolandov SPD-S. U planu je pročitati hrpu knjiga koje su se skupile pokraj kreveta. U planu je pogledati još hrpu filmova koji su se skupili na hardu. U planu je ne dati se drugima zajebavati previše. U planu je ne odustajati previše....


(Razgovor originalno objavljen u magazinu Primorsko-goranske županije "Zeleno i plavo", br. 26, rujan, 2011.)

(PDF primjerak magazina možete skinuti ovdje.)

Zaluta li kojim slučajem Maša Kolanović na ovaj blog, skrećem joj pozornost na roman riječkog autora Envera Krivca 'Ulica Helen Keller', vrlo zabavan prozni eksperiment gotovo u potpunosti sastavljen nizanjem pop-kulturnih referenci, citata te posveta autoru dragim filmašima, glazbenicima, piscima, uz obilje dobrog humora, poigravanja riječima, neologizama. Na tragu Lazić/Kožul-ovih rukopisa, ali bez inzistiranja na parodiranju i trash esetetici, već se radi o, uvjetno rečeno, inauguraciji nekovrsnog žanra fanovske proze u hrv.književnost...

Otprilike, kao što je Tarantino od fana postao autor tako je i Krivac od konzumenta postao stvaralac, koji svoj artefakt temelji na gledalačko/slušalačko/čitalačkom iskustvu, ali, kao i prethodnospomenuti, epigonstvo zamijenjuje hommage-ima. Stoga je za potpuno uživanje ali i razumijevanje romana potrebno biti dobar poznavatelj opusa Davida Lyncha, Terryja Gilliama (i ostalih Montipajtonovaca), Jacka Nicholsona (koji se pojavljuje i kao lik u romanu), Thoma Yorkea, PJ Harvey, Tima Burtona, Azre, Syda Barretta, itd.

Božidar Alajbegović, knjigoljub.blog.hr, 9. 7. 2011.

Nenad Stojković

ULICA KOJOM PARADIRA GORKO-SLATKI CIRKUS SVIJETA


Prvi samostalni roman Envera Krivca, Ulica Helen Keller, djelo je posebne vrste energije od posebne vrste krojača koji majstorski zašiva svjetove u jednu originalnu dimenziju. Dimenziju u kojoj svi živimo i zbog koje su nam potrebni ovakvi romani kako bi je uspijeli pregledati.

Krivac uvlači svijet u Hrvatsku i Hrvatsku u svijet na način kojim izvlaći na površinu istinski kulturološki amalgam 21. stoljeća u kojem živimo i koji živi nas. Ulica Helen Keller je sastavljena od prošlosti i budućnosti, lokalizacije i globalizacije, humora i melankolije, iskrivljenog života i ispravljene smrti zašivenih u dosad neviđenu mitsku kreaturu koja se čas čini stvarnom do najmanjeg detalja, čas nalikuje na golemi balon koji krasi paradu jedne obitelji (kao uostalom i svake obitelji). Dualnost romana nas privodi stvarnosti kroz eskapizam posuđujući jednu od osnovnih funkcija svakog mita i legende – projekciju koja nam olakšava sagledavanje vlastite nutrine i vanjštine.

No ono što izdvaja Envera Krivca od većine pisaca s ovih prostora je njegov raskid s konvencionalnim pristupom prošlosti. Dakle, niti je odabire ignorirati, niti je pretvara u pompoznu operu koja glorificira, osuđuje ili presuđuje. Njegov je pristup kudikamo lakšeg dodira, s organskim dojmom bliskosti onom praktičnom odnosu s povijesti kojeg na svakodnevnoj bazi uzdržava tzv. običan čovjek. Na taj način posredno kristalizira uzrok našeg stalnog bremena u nama samima umjesto u fatalizmu korijena ili kalvariji snova uskraćenih okolnostima u koje smo rođeni. Ovdje se govori o suptilnom istraživanju začetka, iskri transcendencije više nego o samom požaru transcendencije i time je ova knjiga još veća rijetkost.

Elementaran jezik i tečni stil su kao obični kuhinjski nož. U netalentiranim rukama mogu dovesti do samoozlijeđivanja, ali u talentiranim i/ili istreniranim rukama postaju vrhunsko oružje/oruđe. A i sami ćete se uvjeriti/osjetiti kako Enver Krivac posjeduje talent kojim uspijeva posve jednostavnom rečenicom smještenom na pravom mjestu, u pravo vrijeme, zarezati iznenađujuće duboko u vas. U skladu s dualnosti Ulice Hellen Keller, kompenzacija takvom stilu dolazi u obliku ustrajne i kompleksne mreže referenci koja vam otkriva autora kao pravu malu enciklopediju popularne kulture, a posebice glazbe.

Takav pleter zrcale i likovi u Ulica Helen Keller kao obični ljudi s običnim problemima u neobičnom svijetu. Neobičnom jer nam, jednom za promjenu, izravno govori istinu na svakom raskrižju, trgu, nazivu ulice ili škole. A stanovnici Krivčeve knjige su nam srodni utoliko što i u tom ekstremu ignoriraju istinu – baš zato jer im je postavljena ispred nosa – te umjesto nje odabiru iracionalne strahove. Zato su istine i laži ovdje majstorski izmiješane (onako kako su današnje generacije hibridi globalnih medija iluzija i lokalizirane stvarnosti koju možete provjeriti svim osjetilima) pod pretpostavkom da je upravo potraga ono što čovjeka nagoni da na koncu cijeni istinu. Istina nikad i nigdje ne mijenja svoj oblik – bilo da dolazi iz usta vaših prijatelja iz djetinjstva ili Jacka Nicholsona. Potrebno ju je izvući šamanskim procesom, putovanjem nakon kojeg ćete osjetiti istinu makar je ne mogli artikulirati.

Ulica Helen Keller je sjajna karta za tu egzorcizirajuću vožnju ruskim planinama na kojoj ćete sigurno zaiskriti noseći zajedno s knjigom osmijeh i dubinu iz apstraktnosti u stvarnost i natrag. Uvidjet ćete da ste, kao Kelerica, i vi nigdje i svugdje, onda i sada, vani i unutra.

Sjajan prvi poklon od mladog autora pred dugom ulicom punom potencijala.


27. 5. 2011.

Ćo mona!

Nikako da ufatim vremena da ti malo popljujem knjigu...

Dakle, fala fala puno na kvazi-posveti, već sam crtež masno prodo na e-bayu.

Knjiga mi je, da prostiš, za past na gu'icu. Ono, jako dobra. Mislim da čak među omiljenijima. Pazi, ja sam 'Ulicu HK' pročitao dvaput već. Prvo mi je bila urnebes i smijeh. Onda mi je postala strašno melankolična i topla, obiteljska i emotivna. I ima toliko puno djelova koji su me baš odvalili em od smijeha, em onako na emo-foru. 'Pisma s Eza', npr...

Strahovito dobra knjiga. Ja ju sada svima kurvam i možebitno ću te žicat proviziju ako tko kupi.

Sav taj napad na čula, sve te ogromne zajebantske rečenice, sve sam to preživio. Zaista, divna knjiga. Obiteljska. Mislim si, jebate, ovako nešto bi ja napisao kad bi imao pameti pisat. I sve one reference na pop-kulturu.. Jao!

Hvala.

p.s.
I ja sam imao neku Elisabeth Shue fiksaciju kad san bil mladić. I ja na grobljima čitam imena. I svi to rade, ali ne priznaju. To ti dođe ko drkanje ili prđenje.

Ala bo!


Marin Miš, 29. 4. 2011.

Greetings, Earthling!

Javljam ti se jer ti dugujem reći da sam konačno pročitala Kelericu (ruku na srce, ruža u reveru, pročitala sam je u dva dana, ali nikako prije da joj se posvetim, 100 po 100). And I loved it! Ne zato što bi mi se ko fol trebala sviđati jer si je ti ili netko koga poznam napisao.

Kelerica je skroz jednostavna knjiga, dok je s druge strane komplicirana do nervoze. Jednostavna u smislu radnje, događanja (čak na momente i priprosta), čini mi se s razlogom je tako, samo zato da bi ostalo mjesta za veličinu koju trebaju likovi i njihova prerastanja, a još više mjesta za hilaričnu igru asocijacija koje su tu baš kad trebaju biti i imaš osjećaj da bez njih ne bi u potpunosti doživio masu situacija. U šesnaestercu je gužva, ali dobra vrsta gužve, kao kad znaš da će netko zabit gol. Istovremeno tekst nije zagušen, iako na par mjesta prijeti da bi mogao biti. Kao što na par mjesta dijalozi postanu malo pretjerani i pomalo izvještačeni, ali dobro, ne narušava doživljaj čitanja.

Gotovo mi je neobjašnjiva spolna obojenost i odvojenost naratora i Matilde. Ili da pojednostavim, u ulozi Matilde ti si u potpunosti žena, u ulozi naratora ti si ti, muškarac jel'. Knjigu kao da su zajedničkim snagama pisali muškobanjasta žena i ženskobanjasti muškarac.

Obožavam Matildina pisma Perlasici! Toliko su intimna i iskrena, i lišena svakog klišeja, i stoga nikako ljigavo sentimentalna pa tako jedinstvena... Dobijes jedan osjećaj koji se iz nekog razloga rijetko nalazi u knjigama, a češće u pjesmama, koji je stvaran i istinit i ima smisla jedino kad je čovjek zaljubljen pa je sposoban da se raspline! Na kaveru iza piše da narator ne skriva zaljubljenost u svoje heroine...

Lokalitet i njegovo paralelno bivanje, pravi ze monster u knjizi, (večim je dijelom) samo personalizacija njenog straha od hm, svega otprilike, naročito straha od dizanja guzice i hvatanja snova. Been there, done that and oops, I (just) did it again. I zato je njen lik toliko univerzalan, a opet nije klišej, kao što rekoh.

Smijala sam se, dosta, a obično se ne smijem dok čitam. Čitala sam s razlogom potpuno rasterečeno, ne kao da tražim neki prijestup ili grešku u koracima, a to nisam dugo uspjela.

Da ne bi ovo sad prošlo kao ljubim ruke, gospodine Krivac, ili se envertualno bilježim sa štovanjem, moram reći da sam očekivala da će Jacky biti ono, više kul, markantno bezobrazan i neobziran i da će mu se živo jebati za sve.

Eto, toliko.


Marina Vrđuka Beleš, 12. 5. 2011.

Vladimir Arsenić

ČAROBNJAK IZ RIJEKE

(Enver Krivac, Ulica Helen Keller, Zigo, 2010)


Odnos metropole i provincije, to jest centra i margine, uvek je na štetu potonje. S jedne strane, provincija oseća snažnu gravitacionu silu velikog grada, a s druge, taj objet petite a ulaže sve napore da one koji žude za njim odbije i zadrži u večitoj želji. Problem provincije sažet u pokliču: „Provincijo, i bogu si teška!“, ima i svoju unutrašnju dinamiku koju je najbolje opisao Radomir Konstantinović u „Filozofiji palanke“ – radi se, dakle, o kolektivnoj zabrani izlaženja iz okvira, razbijanja stega, koja se podrazumeva i koja je inherentno svojstvo duha palanke, to jest provincije.

Prvi samostalni roman Envera Krivca „Ulica Helen Keller“ (Zigo, Rijeka 2010) bavi se upravo tim problemom razbijanja svepritiskajućih okvira koje nameće zajednica u kojoj smo se rodili i odrasli. Ujedno, ovo je i roman o sazrevanju u kojem pratimo promenu i razvoj Matilde Sarapin iz jedne od devojaka u Kellerici do osobe koja shvata svoj položaj u svetu i stiče spremnost da date okvire napusti u svakom trenutku. Ovako sažeta tema romana, čini se, mogla bi da bude odbojna jer u sebe ne uključuje ono što je u stvari privlačno u ovom romanu, a to su razuzdani jezički idiom i uverljivo zamišljena paralelna stvarnost jednog mogućeg predgrađa Rijeke.

Enver Krivac je pre svega duhovit autor koji svoju poetiku bazira na iskustvima autora poput Kurta Vonegata, Gabrijela Garsije Markesa i Svetislava Basare. Njegov dijapazon citata i referenci je preobiman i zahtevao bi dugo nabrajanje, ali svoje korene pretežno ima u popularnoj kulturi i filmu. Dijalog između Tilde i Džeka Nikolsona ispisan na engleskom, primer je kako se citati daju inkorporisati u prelomni trenutak knjige, u razgovor u kojem već sama činjenica da ga vodi s glumačkom superzvezdom daje devojci svest o mogućnosti prevazilaženja sebe i svoje okoline.

Matilda Sarapin ima i dodatnu motivaciju da napusti, odnosno da nadraste svoje predgrađe, a to je njena seksualna orijentacija. Naime, ona je lezbejka. Njena ljubav s Alicom Plötzer jedan je od najlepše i najefektnije opisanih ljubavnih odnosa u poslednje vreme u ex-jugoslovenskim književnostima. Istovremeno čulna i metafizička, oslobađajuća i sveprožimajuća ljubav dveju mladih devojaka prvi je korak ka razbijanju stega, prvi korak u promeni koju i sama Matilda oseća. U tom ključu roman se može čitati i kao ljubavni u kojem, bez obzira na klišee, ljubav prevazilazi sve granice i ograničenja i oslobađa ljubavnice.

Stvarajući mogući svet predgrađa Rijeke, Krivac je pustio mašti na volju i stvorio festival veverica, zastrašujuće a umilne boripe koje lažno optužuju da ubijaju ljude, mogućnost života posle smrti... Kao i svaka dobro nađena metafora, tako je i Kellerica stvarnija od stvarnosti, to jest njena mogućnost se čini uverljivijom od onoga što postoji u svetu koji poznajemo. S druge strane, ona odlično opisuje stanje duha u kojem nije moguće izaći iz predgrađa jer, tobož, ko je zauvek napustio Kellericu, umro je u najstrašnijim mukama. Međutim, ne samo da je svet izvan naselja opasan i smrtonosan već je i u njemu potrebno kretati se oprezno zbog mogućih napada boripa. Tek kada razbije oba tabua koja joj prezentuje umrla pa oživljena baba Ferdinanda, Matildi će se otvoriti vrata sveta. Ovo, dakle, roman pretvara i u porodičnu sagu o ženama u kojoj dominira matrijarhalna figura babe (setimo se samo „Sto godina samoće“) i u kojoj je za mogućnost razvoja ličnosti potreban matricid, naravno u simboličkom smislu.

Asocijativni nizovi kojima barata Krivac, stavljajući ih u usta Matildi, Alici i Pomoni, veoma su idiosinkratički, ali funkcionišu savršeno u okviru stvorenog sveta. Jeziku je pušteno na volju da ide kuda god poželi i da stvara veze koje su naizgled nepovezane. Stvarajući, na primer, imaginarnu stvarnost jadranskog ostrva Iz, koje naziva Ez ili Oz, on ga neminovno povezuje s čuvenim „Čarobnjakom iz Oza“, i to preko imaginarne biografije Lajmana Frenka Bauma, koji je navodno posetio Iz/Ez/Oz, tu se zaljubio, imao dve ćerke, ali se ipak vratio supruzi u Ameriku, da bi naposletku posvetio svoj čuveni roman ovom ostrvu. Ova „iskrivljena“ logika slobodnih asocijacija vlada u čitavom romanu i ona je delom pokretač i motor naracije. Može se, dakle, zaključiti da je čitav roman jedna vrsta eksperimenta u kojem se iz jezičkih nukleusa putem slobodnih asocijacija rađaju i likovi, njihovi odnosi i značenja.

Enver Krivac je izuzetno talentovan autor koji je napisao odličan, svež i duhovit roman koji se ne da uporediti gotovo ni sa čim što je nastajalo u poslednje vreme na prostorima bhsc jezika. Ako nam zaliči na Basaru ili Potića, to će biti površinska sličnost jer srbijanski autori u svoja dela ne upliću emocije i teže satiri, dok je kod mladog riječkog pisca ona u drugom planu. Budući da se pojavio u maloj izdavačkoj kući, veliko je pitanje da li će uspeti da napravi onaj iskorak koji polazi za rukom, tačnije nogom, Matildi u romanu, budući da za čitanost i recepciju jednog romana nisu uvek u igri samo estetske vrednosti. Ako je suditi po njima, prvi korak koji roman napravi biće najmanje od sedam milja.


(Tekst originalno objavljen na portalu e-novine.com, 2. 4. 2011.)

od sad pa do slijedećeg hira:

povremene rečenice događat će se ovdje:

www.myspace.com/flathillairlines

arhiva pudinga kojima je istekao rok ostaje ovdje.

hvala na čitanju i slušanju.

ek (the poet slut)

"The universe itself keeps on expanding and expanding in all of the directions it can whiz, as fast as it can go, the speed of light you know, twelve million miles a minute and that's the fastest speed there is. So remember when you're feeling very small and insecure how amazingly unlikely is your birth and pray that there's intelligent life somewhere up in space cause there's ber all down here on Earth."

Šta je bilo ove godine?

Brate, svašta. Puno toga nije ni za govorit.

Umro Svid. Bolje i to nego da se i dalje mučio onako. Možda Vam jednom fakat kažem šta mislim o tome. Napisao sam ogromni tekst o smrti Radija Dnevni Boravak, ali Vam ga neću postati. Još. Na to se odnosila ona prethodna najava sa psom. A možda i nije. Ko će to znat? Otišao sam na Radio Trsat. Sad me tamo možete slušat s Korićem svaki ponedjeljak od 19 do 21. To se zove "Prodavanje". Isto ko i na Svidu prije. Nothing to shout about. I završio sam roman ove godine. Možda i izađe slijedeće godine. I napravio sam najbolji album do sad. Zove se "Winnie". Uskoro na myspaceu i to. He. Zamro je Kraljevski Puding, ali, vjerujte mi na riječ, to je tako moralo biti. Šta Vas briga? Ha! Unatoč tišini na K'Pudingu, puno se pisalo. I solo i u paru. I išlo se svugdje. I da se bar ide još više slijedeće godine. I šta još? Moja zen edukacija je otišla kvragu. Ali vatra ne. Ne mislim na onaj bend. Stvari koje nikad nećemo napraviti nas mogu povrijediti puno više nego one koje jesmo. Neke energije se teško mogu isprati.

Od medijskih podražaja jako sam volio "Iznad oblaka" od Nole. I "Stranac" od Natali Dizdar. I "My Delirium" i "Paris Is Burning" od Ladyhawke. I "Paparazzi" od Lady Gage. Al tu stvar, kolikogod da je super, ne mogu smislit. To se zove "the paradox of the smart but angry people". Pa onda sve sa Royksopp albuma koje pjeva Karin. Pa La Roux, pogotovo "In For The Kill" i "Bulletproof". "These Are My Twisted Words" mi je bila tako tako, al mi je zato "All For The Best" bila zakon. Jack White je i dalje Bog Na Zemlji. I Nels Cline iz "Wilco" isto. Jebote da te jebo, kakav gitarist! Fever Ray i Grizzly Bear su mi, unatoč svima, bili nezanimljivi. "Daniel" od Bat For Lashes mi je isto bio super. I Tracy Morgan iz "30 Rock". Kakav car! U biti, Tina Fey je carica. I ljetne reprize američkog "The Office". Pogotovo Dwight Schrute. Kakav car, i on! Od filmova sam jako volio "Coraline" i "Up". I "Star Trek", naravno. I "The Watchmen". I "JCVD", bez zafrkancije. I "Burn After Reading", bez obzira šta je iz prošle godine. A najviše nekako "Inglorious Basterds" i "Moon". To je onaj "Moon" sa Sam Rockwellom, da ne bi bilo zabune. Super mi je bio i "Crnac" u HNK-u. I "Kućna pravila" od Olje Savičević Ivančević. I bit u Valsaline uvali i na Zrinjevcu i na svadbi u Istri i u blatu Banata. I tako svašta još. Kao da Vas to stvarno zanima.

A sad pet albuma godine, pa da nazdravimo. Za Michaela Jacksona! I sve Vas.

5. Yeah Yeah Yeahs – It's Blitz! (Interscope, 2009)
4. Memory Tapes – Seek Magic (Sincerely Yours, 2009)
3. Wilco – Wilco (The Album) (Nonesuch, 2009)
2. Doves – Kingdom Of Rust (V2, 2009)
1. Animal Collective – Merriweather Post Pavilion (Domino, 2009)

Imate ispod recenziju "Merriweathera" pa se podsjetite zašto je to ne samo najbolji album ove godine, nego i mnogih prošlih i budućih.

Još uvijek Vas volim, o, Vi svi anonimni i poznati čitači.

A sad se gubite.

ek

Animal Collective
Merriweather Post Pavilion
Domino, 2009.



Cosmo Kramer je jednom htio preurediti cijeli stan da mu bude u razinama.

"Yeah, I'm getting rid of all my furniture. All of it. And I'm going to build these different levels, with steps, and it'll all be carpeted with a lot of pillows. You know, like ancient Egypt!", obećao je slavnom susjedu. On mu je dao mjesec dana. Naravno da od toga nije bilo ništa.

Ono što nije uspjelo Krameru, čini se da skoro cijelu karijeru uspijeva četvorici prijatelja iz Baltimorea. Avey Tare, pravim imenom David Portner, Panda Bear, a na osobnoj mu piše Noah Lennox, Deakin, za inkasatora Josh Dibb i The Geologist, krsnom slavom Brian Weitz imaju toliko zvukovnih razina, lejera, levela, nazovite ih kako hoćete, da bi im svaki ljubitelj psihodelije, a kamoli televizijska legenda karakteristične frizure, pozavidjeo. Osim toga, i energija koju pritom isijavaju, što je na ovom novom, osmom albumu doseglo apex, pinnacle, acme ili jednostavno po rvacki – vrh, jednaka je eksplozivnoj, nekontroliranoj, potpuno impulzivnoj Kramerovoj životnoj energiji.

I tu pisac napusti Cosma.

Kolektiv četvorice glazbenika sa vrlo propusnom membranom i ekstremnom fleksibilnošću u doživljaju pojma "grupa" kroz najraznoraznije kadrovske kombinacije već cijelu dekadu izdaje vrlo zanimljive albume i solo iskorake, no ovogodišnji prvi pravi bitan album im je svakako najprijemčljiviji, najslušniji, najviše radijski i defitivno najbolji od svih. Od glavobolne op-art naslovnice japanskog psihologa Akiyoshia Kitaoka do svakog finog namaza buke ili opskurnog sempla zalupiranog u sonični tepih, "Merriweather Post Pavilion", nazvan po marylandskoj koncertnoj dvorani u kojoj su kao mladci išli na koncerte gledati Greatful Dead i ine, je disko pop trance indie folk y'name it yrself euforični moderni čušpajz koji je ujedinio nepcad kritičarsku.

Nakon što je Noah Lennox pred dvije godine snimio odličan "Person Pitch" (k'pddng txt je negdje u arhivi, prodaskajte leto dan unazad) i nakon što je Josh Dibb odlučio uzeti akademsku godinu na Animal Collective koledžu, glavno oružje odabira za ostalu trojicu postao je sempler. Tako se na ovom albumu sve vrti i okreće, secirano ponavlja i repetitivno teče. Kad su sporiji evociraju i šezdesete i jednog neizbježnog L.A. neurotika i Spiritualized iz druge polovice '90-tih, a kad ubace u brzinu onda su ekstatično sretni i izravni kao nikad do sad.

Za primjer sporoće na bonkasu poslušajte "No More Runnin'", za srednje vrijednosti obratite se kuhajućim biserima "My Girls" i "Also Frightened", a za primjere adrenalinskih fontana poslušajte novomilenijski metaforički update stare pjesme Lovin' Spoonfula "Summer in the City" – nemilosrdnu ljubavnu pjesmu "Summertime Clothes", vježbu iz neparnih ritmova "Lion in a Coma" ili pak najbolju pjesmu za bit sretan koju sam čuo još od "Born Slippy", zatvaranje albuma "Sport Brother", jedinu zvučnu natuknicu u Klaićevom rječniku pod pojmom "euforija", nježni ali strastveni seks između Petera Gabriela i Jeff Millsa.

Fak, sad sam to i zamislio. Probajte, zabavno je.

Moj jednostrani prijatelj Stephen Trousse iz britanskog časopisa Uncut u recenziji "Merriweathera" rekao je kako cijeli album liči na onaj trenutak iz Ratova Zvijezda kad legendarni brod Han Sola, Millenium Falcon, skoči u hyperspace i sve zvijezde polude. Super je kad netko ubode poredbom iz Ratova Zvijezda i već sam kupio bocu Južnjačke da počastim strica Troussea, ako se ikad sretnemo negdje na srednjem Jadranu.

Ovdje nema slabe stvari i čak i po njihovim dosadašnjim diskografskim standardima "Merriweather" je vrtoglava ploča koja zasjenjuje mnoge bendove koji se oprobavaju ili legitimno bave crossoverima u današnjem glazbenom podsvijetu. Ono što ovaj album čini modernim i uzbudljivim je prije svega činjenica da ne škrtari na osjećajima, dapaće, sipaju iz svake pjesme, često na samom rubu pretjerivanja, pa uz "Merriweather" možete plesati, smijati se, biti tužni, refleksivni, igrati se sa trbušnim leptirićima, cijeli biti jedan veliki leptirić, whatever, najčešće sve odjednom.

Malo je naivno u veljači govoriti da bi "Merriweather Post Pavilion" komotno mogao biti album 2009., no vjerujte, kad ga usvojite u svoj svojoj punini, biti će vam teško zamisliti koji bi se glazbeni uradak mogao približiti samouvjerenosti, jedinstvenosti izričaja, ludosti forme, umjetničkoj viziji i energiji ovog Animal Collective izdanja. Ne samo da su nadmašili sebe i uspjeli ostati i više nego vjerni svojoj potpisnoj zvukovnoj zavrzlami, već su snimili ploču na kojoj njihova ljubav prema eksperimentiranju postiže pravi znalački balans. Uz sve to, uspjeli su i narasti. A svaki bend mora rasti.

I tu pisac preuzme odgovornost za sve napisano.

Uz ovakve hvale, i bolje mu je.

Uživajte u svim razinama.

Merriweather Post Pavilion, album: In The Flowers, My Girls, Also Frightened, Summertime Clothes, Daily Routine, Bluish, Guys Eyes, Taste, Lion In A Coma, No More Runnin', Brother Sport

Merriweather Post Pavilion, zgrada: Imenovana po Marjorie Merriweather Post Close Hutton Davies May, nasljednici Postum Cereal Company, američkog carstva doručakstih pahuljica, MP Paviljon je 162 000 metara kvadratnih otvorenog koncertnog prostora u Columbiji, Maryland. Paviljon je poznat po odličnoj akustici, a dizajnirao ga je nagrađivani američki arhitekt Frank Gehry. Otvoren je 1967. a trenutno prima oko 16 000 ljudi.

BeatNocha, četvrtak, 12.02.09., 18.00:

Carl Craig & Moritz von Oswald
Recomposed Vol. 3: Music by Maurice Ravel & Modest Mussorgsky
Deutsche Gramaphon, 2008.

Detroitska legenda i berlinska legenda ušli su u podrume Njemačkog Gramofona, otpuhali mucice prašine sa Von Karajananovih master traka na kojima Berliner Philarmoniker sviraju Ravela i Musorgskog, uključili su spravice i zamiksali elegantni tehno albumčić na kojem se u isto vrijeme ne dogodi ništa i sve. Pa ko voli.

Hvala na čitanju,
ek.